Boba Đuderija, poznata blogerka iz Splita postavila je na svom Fejsbuk profilu status koji je dirnuo ljude u čitavom regionu. Nekima je ulepšao dan, ali je izmamio i po koju suzu. Prenosimo vam status u celosti i bez korekcija:

ŽIVOTNA PRIČA MALE ANABELE KIDA DUŠU Majka je ostavila kad se rodila, ni na sahranu joj nije došla, CELA PORODICA SE ODREKLADEVOJČICE!

"Čekala sam autobus Split-Trogir i na stanicu, kao i obično, došla prerano. Uvijek dolazim prerano čekati autobuse, valjda time kompenziram što sam na većinu stvari u životu stizala prekasno. Čekanje mi ne smeta, to je dobra prilika za moj najdraži hobi, promatranje ljudi. I tako ja uključila svoje radare. Na stanici uglavnom Splićani, čekaju autobuse za udaljenije gradske kvartove. Prepoznajem ih po vječnim plastičnim vrećicama u rukama, po odjeći, hodu i, kako se to u Splitu kaže, po "motu".

Kao turistički vodič, imam poprilično razvijen njuh u prepoznavanju turista po cesti. Recimo, mogu skoro pa bez greške identificirati grupu Francuza, Talijana ili Engleza. Postotak pogrešaka je stvarno zanemariv, a osim što ih skeniram vizualno, imam običaj, obavezno, osluhnuti kojim jezikom govore, samo da bi sebi potvrdila da sam još jednom pogodila. Ponekad u toj igri pogađanja ipak naletim na ljude koje ne mogu smjestiti nigdje, ni po izgledu, ni po odjeći, a bogme niti po jeziku.

PROŠLO 40 DANA OD TRAGIČNE SMRTI POZNATOG ADVOKATA Sanja na Mišin grob odnela bele ruže, a poruka koju je ostavila kida srce

To se dogodilo baš danas - na pola metra od mene stariji par, ništa na njima nije bilo "tipično", nigdje ničega za što bih se mogla uhvatiti i pobjedonosno pogoditi odakle su stigli. Zato sam naćulila uši. Ok, predajem se, misterija ste mi, dajte da vas čujem. Čula sam ih, a moja istraga se nije pomakla ni za korak. Jezik kojim su govorili jednostavno nisam prepoznavala. Malo sam ih bolje promotrila - žena je sasvim obična, s nekakvom retro frizurom, ozbiljnog lica. Muškarac je jednako ozbiljan, jednako običan, jedino što je na njemu privlačilo pažnju bio je elastični zavoj koji mu je bio omotan oko lijeve noge. K vragu, dajte mi nekakav znak, nešto da vas svrstam, ovo je sad već pitanje taštine!

U to sam iza njihovih leđa ugledala jednu staricu kako šepesa u našem pravcu. U jednoj ruci nosila je dvije velike vreće za smeće dopola napunjene plastičnim bocama, u drugoj ruci štap na kojeg se oslanjala. Sijeda, mjestimično žućkasta kosa skupljena u neuredni rep, duga, starinska, iznošena crna suknja i majica modernog kroja, razdrljena tako da joj se vidjela ključna kost. Promatrala sam tu majicu i nekako sam znala da joj je od nekog poklonjena ili, bolje rečeno, donirana. Nije bila u skladu s njenom pojavom niti godinama. I buljila sam u tu njenu ključnu kost. Dok promatram ljude svakakve mi misli padaju na pamet, a ovaj put mi je palo na pamet kako je ta njena ključna kost neobično lijepa. Taj komadić tijela i kože nenamjerno su svjedočili o nekadašnjoj privlačnosti, o ženskosti, o misteriji puti. Kao da su bili odvojeni od nje, kao da joj nisu pripadali. Prizor je potresao sva moja osjetila. A onda sam se ukočila.

Starica je krenula ravno na ono dvoje neidentificiranih stranaca, razvalila usta u bezubi osmijeh pa se, objašnjavajući im nešto, nagnula preko ograde na koju su bili naslonjeni. Naime, ispod ograde nalazila se kanta za otpatke i starica je onim štapom iz nje pokušala izvući plastičnu bocu koju je ugledala. Nekoliko puta uspjela je bocu, pritisnuvši je uz stijenke kante, dovući do vrha, ali onda bi joj ispala, otkliznula natrag. 

Ono dvoje promatrali su je, a meni se u grlu skupljala gruda izmiješanih emocija. Bilo mi je žao starice. Bilo mi je i neugodno. Bojala sam se što će stranci pomisliti. Bojala sam se da će se bojati, da će uzmaknuti s gađenjem. Bojala sam se da ću ih, ako to naprave, mrziti ali i da ću savršeno razumjeti njihov strah jer nekada i sama tako ustuknem kao da je siromaštvo nekakva prijetnja ili prijenosna boleština. Mrzila sam i sebe kad bi tako ustuknula. U međuvremenu, starica je nemoćno slegnula ramenima, pogledala u onaj par, opet im se nasmiješila i krenula dalje ulicom odustavši od boce. Osjetila sam malo olakšanje, pa sam pogledala strance očekujući olakšanje i na niihovim licima.

SKUPA KOLA, KAFIĆ I SALON LEPOTE Šijan i njegova supruga bili su poznat par u gradu, a noćas je na njih ispaljen CEO RAFAL

Njih dvoje su se u tom času pogledali, kao da su, bez ijedne riječi, postigli brzi dogovor i čovjek s elastičnim zavojem oko noge prekoračio je ogradu, spustio se na donju ulicu, dograbio plastičnu bocu iz kante i požurio za staricom. Pratila sam njegovo kretanje, vidjela sam kako je banuo pred nju i ozbiljno joj predao bocu. Ona se bezubo nasmiješila, nešto rekla, strpala bocu u jednu od vreća i produžila. 

Čovjek se onda vratio, stao kraj svoje žene, nisu riječ progovorili i nastavili su biti obični, neidentificirani turisti. Buljila sam u njih, htjela sam ostvariti kontakt očima, htjela sam im se približiti i zahvaliti im. Onda sam pomislila kako bi to možda čudno zvučalo. U čije ime im se zahvaljujem? O da, malo je čudno, rekla sam si. Pogotovo jer su mi se oči najednom napunile suzama i jer nisam znala ni na kojem jeziku bi im se obratila. Doduše, u tom trenutku me više nije ni zanimalo odakle su niti kojim jezikom govore. Zanimalo me tko su, kako žive, jesu li sretni? Eto, to bi ih bila pitala. A osjetila sam i jak poriv zagrliti ih. I to bi bilo malo čudno, pomislila sam. Da zagrlim strance nasred ulice i ridam im u naručju, mislim da to prevazilazi moje ovlasti turističkog vodiča.

I dok sam tako sama sa sobom raspravljala, oni su dočekali svoj autobus, ukrcali se i otišli.

Kao da tu nikad nisu ni bili. Jako, jako obični, neobično dobri ljudi", napisala je Boba Đuderija.

PROČITAJTE JOŠ VESTI KOJE SMO IZDVOJILI ZA VAS - OVDE