“Ne prođe dan, a da ne pomislim da je ovo samo jedan ružan, težak san! Ko je ikada i mogao pomisliti da ćemo usred ove lepote i raja, jednog dana hodati pod maskama, da ćemo maske i skafandere nositi u našoj Čigoti, u koju ljudi dolaze da se odmore, nadišu vazduha, budu srećni… A eto, dočekasmo i ovo”, kaže dr Aleksandar Simić, direktor Čigote, specijalne bolnice za bolesti štitaste žlezde i metabolizma na Zlatiboru, koja je od 9. jula kovid bolnica.
Među pacijentima je i Vera Mutavdžić iz Čajetine sa ćerkom Marinom Grujić. Suprug Lazar i druga ćerka su neki dan otišli kući, gde je treća ćerka čuvala četvoro dece starosti od šest do 13 godina. Korona ih je sve stigla tu, gde su mislili da su bezbedni.
“Sve sam ih zvala da dođu kod nas, da ih spasem iz Beograda, tamo je uvek najviše zaraženih. I tako je nas devetoro u kući u jednom momentu imalo temperaturu. Sreća naša da treća ćerka nije imala upalu pluća i nije legla u bolnicu, pa je čuvala decu, koja su prošla s lakšim simptomima i koja doduše nisu ni testirana. Nismo dali da očevi, koji su ostali u Beogradu da rade, dolaze da se i oni ne bi zarazili. Hvala bogu, nekako smo pregurali. Ovde su svi divni, od spremačica do lekara. Nadamo se da ćemo i nas dve uskoro kući”, priča Vera za Kurir.
A ćerka Marina se nadovezuje:
“Još dok su tata i Ivana bili ovde, spojili su nas u jednu sobu jer smo porodica. Srećni smo i što, iako nas je pogodila korona, nismo imali neke teške komplikacije”, kaže ona.
Brazde po licu
Kad dr Sneža Lešević posle šestočasovne smene skine vizir i masku, na licu ostanu duboke brazde koje samo što ne prokvare.
“Nemam vremena da mislim koliko je teško, kako je šest sati po ovoj vrućini u skafanderu… Ljudi ovde, naravno, dobiju potrebnu terapiju, ali posebno se trudimo da im pomognemo i u psihološkom smislu, da im pružimo svu potrebnu pažnju, da ih razgovorimo, olakšamo im brige, podržimo ih”, kaže doktorka.
Borka Bogićević, medicinska sestra, pregurala je u skoro 40 godina dugom radnom veku i variolu veru, i svinjski i ptičji grip, i mnoge druge izazove, ali kovid je poseban. Dve smene dnevno po šest sati pod skafanderom i maskom i opet, kaže, nije joj teško, važno je samo da ljudima koje leči bude bolje.
“Teško mi je kad u bolnicu dođu mladi ljudi, kad ih gledam kako se bore. A najlepše kad ljude otpuštamo kući, kad su pregrmeli najteže”, kaže Borka, koja se sprema da krene od sobe do sobe da podeli lekove, ali osmeh i lepu reč.
Komentari (0)