Oko 50 posto ljudi prolazi jeza dok slušaju muziku. Istraživanje pokazuje da do toga dolazi zbog stimulisanja drevnog mezolimbičkog puta u mozgu i podstiče dopamin da preplavi deo prednjeg mozga koji se aktivira preko zavisnosti, nagrade i motivacije. Muzika, izgleda, može uticati na naš mozak na isti način kao kockanje ili čips.
Da li se naježite uz omiljenu muziku?
Iznenađujuće, taj nivo dopamina može dostići vrhunac nekoliko sekundi pre posebnog dela pesme. To je zato što je Vaš mozak dobar slušalac – stalno predviđa šta će da se desi kasnije.
Muzika je, pak, varljiva. Može da bude nepredvidiva dok zadirkuje naše mozgove i igra se okidačima dopamina. Upravo tad mogu da se pojave trnci, jer kad konačno dočekate omiljene akorde prolaze vas trnci.
Postoje i konkurentne teorije. Neurolog, Džek Panksep, otkrio je da tužna muzika češće pokreće osećaj jeze nego vesela muzika. Kaže da melanholične note pokreću drevni mehanizam koji izaziva trnce – odgovor tela naših predaka na veliku bol kad su bili razdvajani od svoje porodice.
Dok nas balada čini nostalgičnima ili zamišljenima, taj evolucioni dizajn kreće u akciju. Što je ipak zanimljivo u Panksepovoj teoriji, to je da trnci ne rastužuju većinu ljudi. Iskustvo je izuzetno pozitivno. Poslednje istraživanje pokazuje da tužna muzika u stvari izaziva pozitivne emocije – osećaj tuge koji doživljavate preko umetnosti prijatniji je od onog koji osećate zbog lošeg dana na poslu.
Možete da osetite trnce od bilo kojeg žanra, bio to Mocart, Madona, tango ili tehno. Važna je struktura, ne stil. Ježimo se najčešće kad se dogodi nešto neočekivano: pojavljuje se novi instrument, menja se forma, zvuk se naglo stiša. Sve je u elementu iznenađenja.
Vaša ličnost takođe igra ulogu. Naučnici su otkrili da ljudi koji su otvoreniji za nova iskustva imaju veću šansu da ih prođe jeza po leđima. U međuvremenu, naučnici u Nemačkoj zaključili su da ljudi koji su doživeli trnce, pokazali su manju želju za traženjem avantura, ali bili su više usmereni na osvajanje nagrada.
Komentari (0)